pise
Dajana Dzonston [Diana Johnstone] (25.
11. 99.) prevod
i obrada: Bata Arandjelovic [Napomena www.emperors-clothes.com:
dajemo vam punu saglasnost da ovaj clanak saljete i drugima pod
jedinim uslovom da u njemu sacuvate sve napomene, pa i ovu.] Neporeciva
je i ocigledna istina da je istorija Srbe – kako one u Jugoslaviji
tako i one u dijaspori – ucinila politicki veoma razjedinjenim.
Pored ovog raskola, i medju samim Srbima antikomunistima (potpuno
suprotno od slicnih odnosa u redovima Hrvata iz dijaspore) nije
postojala saglasnost oko bilo kakvog nacionalnog projekta u smislu
rusenja Jugoslavije a na cemu bi onda mogli zajahati americki ili
nemacki antikomunizam i iskoristiti ga kao ideolosku podlogu za
pridobijanje podrske Velike Sile za obavljanje tog posla. Po
mom vlastitom vidjenju ove dve cinjenice su od kljucne vaznosti za
svakog ko pokusava da objasni razlog zasto u SAD-u uopste ne postoji
bilo kakav efikasan srpski lobi, potpuno suprotno situaciji s
hrvatskim i (malo manje izrazeno) albanskim lobijem. Do danasnjih dana
je produzena nesreca Jugoslavije uticala da se drugi od ova dva
faktora poprilicno izmeni, no to nikako ne vazi i za prvi od njih.
Srbi sad uvidjaju potrebu za ujedinjenim “srpskim lobijem” ali su
bez obzira na sve i dalje ostali podeljeni i oko toga. Najjasnija
ostra crta podele je ona oko stava koji razliciti krugovi zauzimaju
prema postojecim vlastima u Beogradu. Jedan
deo srpske antikomunisticke zajednice danas s manje ili vise uspeha
pokusava da izvrsi uticaj na zapadni antikomunizam unutar onih istih
krugova koje su jos pre iskoristili hrvatski i albanski lobiji. S
jedne strane to je razumljivo ali je isto tako, mislim, koliko naivno
toliko i neprimereno. Jedini realan efekat prokazivanja Milosevica kao
“komunistickog cudovista” bice to da ce politika rasturanja Srbije
pribaviti sebi jos jedno valjano opravdanje. Blanko optuzbe samo hrane
one manihejske tendencije (dualisticki
religijski sistem – borba dobra i zla - prim. prev)
koje su i dovele do toga da Srbe danas zigosu kao “balkanske
siledzije”. Tuzno
je ali istinito da se najvece zasluge za demonizaciju Srba i Srbije
mogu pouzdano pripisati upravo optuzbama koje su javno izrekli Srbi
anti-Milosevicevci kao i to da takve optuzbe sve do sad nisu donele
nikakvu korist ni Srbiji ni samim Srbima anti-Milosevicevcima (i
premda se neki od njih nadaju kako bi bas oni mogli doci na vlast u
slucaju da NATO okupira Srbiju – sto je i samo kao nada, u najboljem
slucaju vrlo neizvesno i nesigurno). Cini
mi se kako neki Srbi povremeno (ne stalno) teze da budu subjektivno
pro-americki i da u tome katkad odu toliko daleko da se u svom
poimanju Amerike s njom identifikuju do te mere da onda jednostavno ne
mogu da shvate koliko ta njihova identifikacija malo znaci onima koji
kroje americku silu i raspodeljuju njen uticaj po svetu. Moj
savet srpskim prijateljima (i svakome drugom, u tom smislu, u svim
ovakvim ili samo slicnim sadasnjim i buducim okolnostima) bio bi da
kad vec kritikuju svoje vlade i lidere budu izuzetno precizni i da ne
barataju nicim drugim osim cinjenicama a da izbegavaju svaku
generalizaciju ili preterivanje. Ovo iz najmanje dva razloga: (1)
dosad je opozicija bila u manjini pa je njoj potrebno da utice na
misljenje sto je moguce veceg broja gradjana a to nece biti u stanju
ukoliko se bude sluzila preuvelicanom retorikom koja nema puno veze s
onim sto ti gradjani sami dobro vide i znaju. (2) Generalizacije i
preterivanja se vec uveliko zloupotrebljavaju u inostranstvu s ciljem
da se demonizira celi srpski narod koji je “kriv” zato sto
podrzava “novog Hitlera” i tome slicno. Jedan clanak koji sam
napisala jos prosle godine a koji se nalazi i na ovom sajtu [www.tenc.net],
dodiruje upravo taj problem. Pod nazivom “Kolektivna krivica i
kolektivna nevinost” u njemu se jedno poglavlje iskljucivo bavi time
“Sta to ne valja kod Milosevica”. Citaoci se mogu s mojom analizom
sloziti ili ne, ali je glavna poenta u tome da bi morali da nauce kako
da kritikuju Milosevica (ili neke druge lidere) a da se pritom ne
upustaju u bilo kakve sugestivne i zapaljive analogije (Hitler,
Staljin i slicne). Suzdrzavanje u tom smislu nije samo stvar
individualnog intelektualnog postenja; u situaciji prepunoj opasnosti
kakva je i ova danasnja, to za nekog moze da znaci i razliku izmedju
zivota i smrti. Na ovom mestu, a to evo opet podvlacim, ne razmisljam jedino o problemima koje nosi nacin na koji Srbe vide i shvataju na Zapadu, nego i o problemima koji uticu na zdravlje i na razvitak demokratije medju Srbima i u Srbiji. Diana
Johnstone *** Novi
clanak Diane Johnstone, koji je sama gore pomenula zove se Kolektivna
Krivica i Kolektivna Nevinost
|